PJEVAT ĆE SLAVONIJA

 

 

I kad umrem pjevat će Slavonija

stara mati polja i šuma

Široka ravan — pradavna Panonija,

kad zapjeva i sunce silazi s uma.

Pjevaj majko ratara i bekrija

pjesmu onu šio nam život vara.

Konje vrane kad osedla Šokadija

vrisne pjesma od plamena i žara.

Svek nek’ pjeva gdje mi je Slavonija

crnica klasa i oluja ravni.

Pustaro draga — to je pjesma tvoja

gdje pjevaju kosci i ratari davni!

Pjevaj majko ratara i bekrija

pjesmu onu što nam život vara.

Konje vrane kad osedla Šokadija

vrisne pjesma od plamena i žara.

 

 

VRATITE MI ČOVJEKA

 

Kad mi prilazi neka ima pogled prirodan

kao nebo neophodan kao čisti zrak

Kad mi prilazi neka ne saginje oči, i neka se ne

stidi kao onaj kojeg su natjerali pa povredu imena

na povredu duše

Kad mi prilazi neka se ljudski uspravi, i neka

ne mijenja boju vlastitih očiju

kao onaj koji se plaši previše nereda u sebi

Kad mi prilazi neka bude spreman na čast i

dostojanstvo na suze života, na rječnik sna

Kad mi prilazi neka se nasmije i kao prijatelj

koji vraća izgubljene stvari i ima nezgužvano rame

Kad mi prilazi neka se ne ponaša kao da stiže

iz tame

i neka se uspravi ako može, i neka kaže što ima reći

I neka se ne pretvara, i neka ne vara sam sebe

kao što to čini

Kad mi prilazi neka bude prijatelj i kad to ne želi biti

želi biti

Bit će lakše i njemu, i meni – tako kao da se rađa

a ne umire Čovjek

 

 

KAD SAM MORE

 

Kad sam more

i od zore sam i od mraka, od sunca, od zraka

i ne znam red ni rijed, ni misliti ne znam, ni

postojati

Samo duša mi je jaka, i pogled brži i jači od koraka

Onda slutim biti od pamtivijeka, od iskona, divno

uzaludan

kad sam more

kao da slušam samo zvona otoka, valjuškanje luka

i gledam u galebe i u lađe sve do utona

Nosim oči na rukama, širim grane dana

Onda ustajem, a nestajem, onda krećem, onda

šećem, stojim

kiptim

Onda se rastavljam, brojim valove

Vidim svijet kako je bez kraja, daleko od sebe

obična

Vidim kako je vječno ista, a neobična, samo slična

sebi

ta pučina beskrajna, ta pučina izazovna

Onda sam i gol kako me je priroda nadala

i bogat od ushićenja nevična

da sam nemiran i uzbuđen tako kao da me more

zavodi

ili samo odvodi u mislima

kad sam more

daleko sam od zlikovačkih granata, od jezivih slika

samo mi domovinski povjetarac pleše oko vrata

i dan je tako sjajno miran kao od inata

i putuju barke kao kočije snova

Sve je, Bože, prastaro, a opet je Nova Nada

Ona nalet plova kad se pije samo krepka svjetlost

i ubiru sačuvane tišine s dalekih grebena

ili kad se razilaze gnijezda sjena

kad sam more

ja sam onda samo kao pjesma, čak igračka

ja sam onda ona zavičajnost mladenačka

ja sam onda onaj izvor, ona bučna česma, plodna

samoća

I žurim kao da ću uspješno preboljeti ovaj život

I neću umrijeti baš sutra, i prevariti godine, i oseke,

i plime

nadmudriti zakone preozbiljna trajanja

Onda su mi misli kao prsti kojima grebem vrijeme

Sve ja onda dobacujem moru kao sva moja stara

ufanja

i tovarim još više lađe sanja

kao da sam more

jači sam od zla i očaja, i kao domovina sam

onda sam nastupajuća sloboda, sve jača i jača

Jesam nježan, suzan, sanjiv, ali nepobjediv,

nepoderiv

Ustao sam sav radostan na plahtama neba

rasvjetljen od sunca kolovoza, od krepkih loza, od

žarke jeke

kad sam more

kao da sam zakopana bonaca, a probuđena oluja

i oslobođen kao kolijevka zemlje, rodan snovima i

za

ravnicu

i pijan sam od očekivanja zanosa toliko uzavrela

da bih se dao iseliti iz tijela, skinuti s umorna čela

i pasti s dotrajala ramena, i otkinuti od vena,

rastjerati do neba

kad sam more

konačno me ima, i sav sam od očiju slobode, od

drevna imena

ili se tek sad sunčano nadam, kad se pravde bore

čekajući strpljivo i svu moju žitnu Slavoniju,

Panonsko more...

 

(ljeto, 1995)